Ocjenjivanje učenika engleskog jezika

Dr. Pierce, koje su neke važne strategije koje učitelji mogu koristiti za podršku mladim DLL-ovima s invaliditetom?

Dr. Pierce: Mislim da je prva strategija koju trebaju zapamtiti ta da trebaju imati snažne jezične uzore. Dakle, bez obzira na jezik koji učiteljica najbolje govori, trebala bi komunicirati s djecom na tom jeziku. Možda su u sobi u različito vrijeme prisutni i drugi odrasli, a možda oni govore drugačiji jezik s većom snagom, pa bi mogli razgovarati s djecom na tom jeziku. Djeca, uključujući djecu s jezičnim i teškoćama u učenju, mogu naučiti više od jednog jezika. Snaga je moći imati te uzore različitog jezika. Istraživanja pokazuju da u većini slučajeva nije učinkovito simultano prevođenje. Dakle, ne čitamo rečenicu u knjizi na španjolskom, a zatim je okrećemo i tumačimo na engleskom ili obrnuto. To zapravo može biti zbunjujuće za učenike koji uče dva jezika.

Mala djeca razvijaju svoj materinji jezik istovremeno s engleskim ili drugim jezikom. Dakle, trenutni dokazi upućuju na to da ako imate resurse za dvojezični program, ponudite dominantni jezik dio dana u učionici, a zatim engleski ili koji god drugi jezik bio u drugo vrijeme u učionici. I ne ponavljate stvari. Samo koristite taj jezik kao jezik nastave. A kada bilo koja odrasla osoba ili vršnjak govori jezikom koji nije dominantni jezik koji je dijete do sada naučilo - koristeći vizualne znakove, slike, predmete, pantomimu, bilo što što pomaže djetetu da slijedi upute i uspostavi tu vezu s tom riječju i s onim što ta riječ znači ili što ta fraza znači - davanje djeci dovoljno prilika za vježbanje i korištenje tih riječi u kontekstu izvrstan je način da djeca razviju svoj vokabular i jezične vještine.

Posjedovanje kulturnih artefakata po učionici, označavanje nekih stvari na različitim jezicima učionice, ali obično su to samo stvari na koje ćete se stvarno pozivati, poput označavanja određenog centra za igru ​​koji bi mogao biti na različitim jezicima, jer bi to bio centar ili izvor jezičnog unosa koji bi se koristio svakodnevno. Ne biste htjeli preopteretiti djecu time što bi sve bilo označeno i na engleskom i na svim prisutnim jezicima. Nikada ne biste stvarno koristili sve te oznake, a za neku djecu to bi moglo biti previše. Glavna stvar je biti dobar jezični model i koristiti sve tehnike koje koristimo za pomoć bilo kojem djetetu da nauči jezik, proširujući ono što govore i postavljajući različite vrste pitanja i čekajući dovoljno dugo da dijete to obradi. Moramo malo duže pričekati za dvojezične učenike, a posebno ako imaju invaliditet, jer će im trebati dulje da obrade svoje različite jezike i odgovore na svom jeziku ili na svom drugom jeziku. Korištenje dugog vremena čekanja bila bi dobra strategija za učitelje koji rade s dvojezičnim učenicima.

Pripovjedač:Koja su neka jedinstvena pitanja koja nastavnici trebaju uzeti u obzir prilikom probira i evaluacije mladih učenika dvojezičnog jezika? Osim toga, kako evaluatori mogu razlikovati invaliditet od jezične razlike?

Dr. Pierce: Prvo što svi moramo zapamtiti jest da praktički ne postoje valjani instrumenti za probir ili procjenu za djecu koja govore jezikom koji nije engleski. Razvijeno ih je nekoliko za djecu koja govore španjolski, ali čak i s tim procjenama i instrumentima za probir moramo osigurati da se obraćamo različitim dijalektičkim potrebama ljudi iz različitih dijelova svijeta koji govore španjolski. Procjena, instrument za probir ili alat za evaluaciju koji nije normiran posebno za određenu populaciju zapravo se ne može koristiti za utvrđivanje ima li dijete invaliditet ili ne, jer nije valjan i ne daje odgovarajuće informacije. Dakle, umjesto da se oslanjamo na naše tipične standardizirane instrumente za probir i instrumente za procjenu, stvarno moramo koristiti višestruki proces procjene i imati više informatora kako bismo promatrali cijelo dijete tijekom vremena. Nakon što razgovaramo s članovima obitelji, učitelji provode promatranja. Imamo dokumentaciju o djeci i njihovim interakcijama, njihovoj igri i njihovom radu tijekom vremena, tada bismo mogli sastaviti realniju sliku o tome treba li uputiti dijete na dubinsku procjenu kako bi se utvrdilo postoji li doista invaliditet.

Isto bi vrijedilo i za procjenitelje. To će jednostavno morati biti autentičniji pristup procjeni gdje se koriste različiti ljudi, posebno članovi obitelji, kako bi pomogli u utvrđivanju postoji li neka vrsta invaliditeta ili kašnjenja. Teško je jer mnogi ljudi misle: „Oh, dijete ne govori engleski; stoga mora kasniti.“ Ali morali bismo provesti procjenu i na djetetovom materinjem jeziku, jer bi kašnjenje u jeziku bilo i na njihovom materinjem jeziku kao i na engleskom. Ne bi bilo samo kašnjenje samo na engleskom. Zaista moramo razgovarati s obiteljima o tome imaju li kakvih nedoumica i imajući na umu da različite kulture imaju različite stavove o invaliditetu i različite razine udobnosti dijeljenja zabrinutosti oko invaliditeta. Ali to bi nam svakako pomoglo da znamo trebaju li nam dodatna promatranja i procjene ako i članovi obitelji imaju neke nedoumice.

Ako član obitelji, kao i učitelji, imaju više zabrinutosti oko globalnih kašnjenja, a ne samo oko jezika i načina na koji dijete komunicira s djecom, imaju li neke zabrinutosti oko njihovog socijalnog i emocionalnog razvoja, kognitivnog razvoja, fizičkog razvoja? To bi, naravno, bio dobar znak da nam je potrebna daljnja procjena.

Kada ćemo provjeravati i procjenjivati ​​malu djecu koja uče dva jezika, moramo saznati koji im je dominantni jezik. Dakle, opet, moramo razgovarati s obiteljima o tome kojim je jezicima njihovo dijete bilo izloženo i koliko često. Na primjer, čuje li dijete jezik koji se razlikuje od materinjeg jezika kada posjećuje bake i djedove? Ako jest, koliko često to čine, jer nam ta količina izloženosti može pomoći, opet, da utvrdimo postoji li samo razlika u količini različitih jezika kojima je dijete bilo izloženo i stoga možda zna više na jednom jeziku nego na drugom. Još jedno pitanje koje treba saznati od obitelji, je li dijete bilo izloženo različitim jezicima istovremeno od rođenja? Dakle, možda istovremeno razvijaju dva jezika ili su prvenstveno bili izloženi jednom jeziku u dobi dojenčadi i male djece, a zatim su u školi ili u nekom drugom okruženju izloženi engleskom ili nekom drugom jeziku, tako da su sekvencijalni učenici dva jezika? Sve te informacije nam stvarno pomažu da stvorimo jasnu sliku djeteta u kontekstu, kako ne bismo pogriješili i pomislili da zaostaje u učenju materinjeg jezika i/ili engleskog, jer smo razgovarali s obitelji kako bismo saznali kakvo je njihovo iskustvo s engleskim jezikom. Sve su to odlična pitanja koja nam pomažu da shvatimo gdje se dijete nalazi u razvoju u učenju jezika.

Osim razgovora s obiteljima o različitim jezicima i različitim iskustvima koja je dijete imalo, možemo koristiti i neke instrumente za probir temeljene na roditeljima poput „Dob i faze“. Postoji valjana verzija za djecu koja govore španjolski s nečim malo strukturiranijim i formalnijim pomoću koje možemo saznati više o zabrinutosti obitelji u vezi s razvojem njihovog djeteta. Jesu li posebno zabrinuti zbog razvoja govora i jezika na svom materinjem jeziku? To bi nam tada dalo dobru priliku da razgovaramo s obiteljima o tome da jezično kašnjenje u njihovom materinjem jeziku također može uzrokovati jezično kašnjenje u engleskom jeziku. Ali zaista moramo biti u mogućnosti procijeniti dijete i na materinjem jeziku i na engleskom.

Moramo uzeti u obzir i jedinstvene okolnosti mladog učenika dvojezičnog jezika. Opet, to možemo saznati razgovorom s članovima obitelji, kućnim posjetima, kontinuiranim promatranjem djeteta kod kuće, u zajednici i u učionicama. Samo trebamo znati da možda nikada nisu bili izloženi nekim predmetima koje bismo možda željeli da rukuju kada koristimo screening. Možda jednostavno nisu imali priliku stvarno se igrati s nekim igračkama, pa se stoga ne čine toliko kompetentnima. Svakako želimo isključiti ograničenu izloženost koja uzrokuje da dijete izgleda donekle zaostalo u učionici.

Moramo shvatiti njihovo konceptualno znanje. Mala djeca koja uče dva jezika često su naučila koncepte na svom materinjem jeziku, ali to se još nije prenijelo na engleski ili koji god drugi jezik uče. Stoga je zaista važno da se dijete pregleda i/ili procijeni na svom materinjem jeziku, kao i na engleskom.

Moramo utvrditi interese svakog djeteta, njegov temperament, stil učenja, koliko dugo je u određenom okruženju. Znamo da sva djeca pokazuju više kompetencije što su bolje upoznata s ljudima i materijalima, s okolinom, a to posebno vrijedi za malu djecu koja uče dva jezika, jer istovremeno uče i drugi jezik, a istovremeno se upoznaju s možda različitim ljudima i različitim iskustvima.

Znamo da je učenje jezika vrlo dinamičan proces koji se može mijenjati iz minute u minutu ili iz sata u sat, stoga je toliko važno provoditi kontinuiranu procjenu i promatrati u različito vrijeme i u različitim okolnostima. Na primjer, dijete može pokazati manje ili više složene receptivne i jezične sposobnosti, ovisno o tome koliko je upoznato s knjigom priča. Ili ako je riječ o zbirci priča podijeljenoj na njihovom materinjem jeziku, dijete može pokazati veću kompetenciju u odgovaranju na pitanja ili interakciji s tom knjigom priča u učionici čak i na engleskom jeziku, jer su mu neke slike i koncepti iz knjige poznati na njihovom materinjem jeziku.

Dakle, općenito, ne moramo se oslanjati na standardizirane procjene, jer vjerojatno neće biti normirane za tu određenu populaciju iz koje dolazi učenik dvojezičnog jezika. Trebamo koristiti naše autentične pristupe procjeni promatranjem i dokumentiranjem tijekom vremena te uključiti obitelj koliko god je to moguće kako bismo saznali što misle o djetetovim sposobnostima i što znaju o tome kako dijete može učiti. Dakle, mislim da su to glavne stvari o kojima moramo razmišljati prilikom probira i procjene mladih učenika dvojezičnog jezika.

Pripovjedač: Hvala vam što ste poslušali ovu epizodu podcasta IRIS Centra. Za više informacija o IRIS Centru i njegovim resursima posjetite nas na www.iriscenter.com [https://iris.peabody.vanderbilt.edu/].